Inter Milan je jedan od najpopularnijih fudbalskih klubova u Italiji. Sa impresivnim brojem navijača i 115 godina postojanja, Inter je imao i više nego dovoljno vremena da se uspostavi kao fubalska sila u ovoj državi. Nije ni iznenađujuće da je Inter upravo to i postigao.
Sa brojnim različitim igračima koji su krasili ekipu Inter Milana, ovaj klub je dominirao nad najvišim rangom profesionalnog fudbalerstva u Italiji, Seriji A. Iako su mnogi navijači upoznati sa dubokom tradicijom i historijom koja se prožima kroz Inter Milan, ovaj klub i dalje privlači dosta novih pristalica.
Ukoliko ste se nedavno odlučili upoznati sa Inter Milanom, njegovom historijom i drugim zanimljivostima, na pravom ste mjestu. Ovaj vodič će potpuno odgovoriti na sva pitanja koja možete imati o Interu!
Inter Milan je klub sa 115 godina dugom historijom, a kroz svoj angažman su prošli kroz mnoge faze. Uglavnom su se nalazili na samom vrhu Italijanskog fudbala, a vrhunac doživljavaju osvajanjem triplete iz 2010. godine.
Kroz klub je prošao ogroman klub velikih zvijezda, a najznačajniji trag su ostavili: Giuseppe Meazza, Johan Cruyff, Jurgen Klinsmann, Lothar Matthaus, Andreas Brehme, Christian Vieri, Ronaldo Nazario i kao najveća ikona kluba se nametnuo dugogodišnji kapiten i rekorder po broju nastupa, Javier Zanetti.
Inter Milan je osnovan 9. marta 1908. kao Fudbalski klub Internazionale nakon odvajanja od Milanskog kriket i fudbalskog kluba, koji je kasnije postao AC Milan. Ime kluba Inter Milan označava dobrodošlicu stranim i italijanskim igračima bez ograničenja.
Ovaj klub je osvojio svoja prva prvenstva 1910. i 1920. godine. Kapetan Virgilio Fossati vodio je prvi tim šampionata, ali je kasnije poginuo u Prvom svjetskom ratu. Inter Milan se mogao suočiti sa ispadanjem u drugu diviziju 1922. godine, ali je ostao u najvišoj ligi nakon pobjede u play-offu.
Inter je doživio prisilno spajanje tokom fašističke ere, postajući Società Sportiva Ambrosiana. U sklopu toga se dogodila i privremena promjena dresa. Ipak, Inter se naknadno vratio na crno-plave pruge. Kasnije je Inter i dobio varijacije imena od Associazione Sportiva Ambrosiana do Associazione Sportiva Ambrosiana-Inter zbog pritiska navijača, ali i dioničara.
Giuseppe Meazza postigao je rekordnih 31 gol u svojoj debitantskoj sezoni u Seriji A u sezoni 1929–30. Ovaj rekord do danas još nije oboren. Meazza je vodio tim Intera do osvajanja prvog Kupa Italije u sezoni 1938–39. Stadion San Siro, trenutno prebivalište Intera, zvanično nosi njegovo ime kako bi mu se odala počast.
Nakon drugog svjetskog rata, klub je povratio svoje prvobitno ime. Osvojio je šesto prvenstvo 1953. i sedmo 1954. godine.
Menadžer Helenio Herrera je došao u Inter iz Barselone 1960. godine, dovodeći sa sobom Luisa Suareza. Herrera je kasnije postao ključna figura u transformaciji Intera u jedan od najboljih klubova Evrope.
Herrera je iskoristio modifikovanu verziju defanzivne taktike "Verrou", koja je dodala čistača iza središnjih bekova kako bi se poboljšala odbrana. Ostvario je uzastopne pobjede u Evropskom kupu 1964. i 1965., stekavši nadimak "il Mago" ("Čarobnjak"). Ključni igrači u ovom periodu su bili Tarcisio Burgnich, Giacinto Facchetti, Armando Picchi, Suárez, Jair, Mario Corso i Sandro Mazzola.
1964. godine Inter je osvojio Evropski kup pobjedivši Real Madrid i također osigurao Interkontinentalni kup protiv Independientea. 1965. godine Inter je uzastopno osvojio evropske kupove, savladavši Benfiku u finalu i ponovo osvojio Interkontinentalni kup protiv Independientea. Klub je došao blizu do osvajanja prvog evropskog “trebla”, ali je izgubio finale Kupa Italije 1965.
Inter je opet došao do polufinala 1966. godine, ali je izgubio od Real Madrida, koji je na kraju osvojio turnir. 1967. godine, uprkos pobjedi nad Real Madridom u četvrtfinalu, Inter je izgubio finale Kupa Evrope od Seltika. Klub je tokom ove godine također promijenio ime u Fudbalski klub Internazionale Milano.
Inter je osigurao svoju jedanaestu ligašku titulu 1971., te dvanaestu 1980. godine. Iako je došao do finala Evropskog kupa, izgubio je od Ajaxa, koji je tada predvodio Johan Cruyff, 1972. godine.
Inter je tokom 1970-ih i 1980-ih osvojio dva trofeja Coppa Italia i to 1977–78 te 1981–82. Igrači kao što su Hansi Müller (1975–1982 VfB Stuttgart, 1982–1984 Inter Milan) i Karl-Heinz Rummenigge (1974–1984 Bayern Minhen, 1984–1987 Inter Milan) bili su dio Intera u ovom periodu.
Predvođen Andreasom Brehmeom, Lotharom Matthäusom i Ramónom Diazom, Inter je osvojio titulu prvaka Serije A 1989. godine. Uprkos tome što su dodali Jürgena Klinsmanna i osvojili Supercoppa Italiana, nisu mogli odbraniti svoju titulu naredne sezone.
Inter je zaostajao za rivalima Milanom i Juventusom sa razočaravajućim rezultatima u ligi. Također je izbjegao ispadanje u ligi 1993–94 za dlaku. Uprkos poteškoćama na domaćem terenu, osigurao je tri pobjede u Kupu UEFA 1991., 1994. i 1998. godine.
Moratti je preuzeo vlasništvo Inter Milana 1995. godine, a zatim je oborio rekorde transfera za Ronalda i Christiana Vierija. Devedesete su obilježile deceniju bez titule u Seriji A, što je dovelo do zategnutih odnosa između navijača, uprave, trenera i igrača.
Morattijeva odluka da otpusti Luigija Simonija kao trenera izazvala je bijes navijača, posebno nakon što je Simoni dobio nagradu za talijanskog menadžera godine. Umjesto Simonija je došao Marcello Lippi. Pod vodstvom Lippija, Inter je stigao do finala Kupa Italije, ali je poražen od Lacija.
Inter se suočio sa daljim neuspjesima, uključujući gubitak Supercoppa Italiana od Lacija i eliminaciju iz Lige prvaka od Helsingborgs IF. Inter je doživio određene menadžerske promjene nakon neuspješnog mandata Marka Tardellija, uključujući razarajući poraz u derbiju od Milana rezultatom 6-0. Uprkos tome što se približio u ligi i plasirao se u polufinale Lige šampiona 2002-03, Inter nije mogao da obezbedi velike titule.
Bivši trener Lacija Roberto Mancini je 8. jula 2004. godine došao u Inter. Mancinijev dolazak donio je trenutni uspjeh sa osvajanjem Kupa Italije i Supercoppa Italiane u njegovoj prvoj sezoni.
Interu je retrospektivno dodijeljena titula u Seriji A 2005/06 zbog skandala Calciopoli koji je uključivao Juventus i Milan. Klub je osvojio titule u Seriji A 2006–07 i 2007–08. Njihova titula u sezoni 2007-08 je bila osigurana posljednjeg dana uprkos menadžerskim neizvjesnostima.
Mourinho je preuzeo, osiguravši Supercoppa Italiana i četvrtu uzastopnu titulu u Seriji A u svojoj prvoj sezoni. Iako su više puta izbačeni iz Lige šampiona u ranim nokaut rundama, Inter je osvojio Ligu šampiona 2009-10, Seriju A i Kup Italije. Time je Inter postigao neočekivani trostruki trofej, popularnu “tripletu”.
Nakon Mourinhovog odlaska, Benitez je nakratko vodio tim, osvojivši Supercoppa Italiana 2010. i FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo. Beniteza je zamenio Leonardo, koji je imao uspješan niz utakmica. Ipak, Leonardo je podnio ostavku na kraju sezone nakon što je postigao uspjeh u Kupu Italije i stigao do četvrtfinala Lige šampiona. Nakon Leonardovog odlaska, Gasperini, Ranieri i Stramaccioni su brzo preuzeli kontrolu tokom naredne sezone.
2013. godine konzorcijum Ericka Thohira je od Morattijeve holding kompanije kupio većinski udio u Interu. Thohirov mandat doveo je do finansijskog restrukturiranja, ali i kršenja UEFA-inih propisa o finansijskom fer-pleju 2015. godine. Suning Holdings Group, koju vodi Zhang Jindong, preuzela je većinski udio u 2016. godini, uloživši 270 miliona eura.
Roberto Mancini se vratio kao menadžer 2014. godine, ali je Inter završio na osmom mjestu. Menadžerske promjene su uslijedile s Mancinijevim odlaskom 2016. godine, kojeg su zamijenili Frank de Boer, a kasnije Stefano Pioli. Luciano Spalletti preuzeo je 2017. godine i vratio Inter u Ligu šampiona nakon šest godina odsustva.
Steven Zhang je postao predsjednik kluba 2018, a LionRock Capital iz Hong Konga kupio je manjinski udio 2019.
Uprkos tome što je završio na četvrtom mestu u sezoni Serije A 2018–19, Spalletti je dobio otkaz. Tokom pandemije COVID-19, američka investiciona kompanija Oaktree Capital pozajmila je Interu 336 miliona dolara u maju 2021. za pokrivanje gubitaka.
Antonio Conte, koji je došao u Inter u maju 2019. godine, je također doveo Inter do drugog mjesta u Seriji A i finalu Lige Europe 2019-20. Inter je osigurao titulu u Seriji A 2020-21, okončavši Juventusovu devetogodišnju dominaciju, ali je Conte otišao zbog neslaganja sa upravom oko transfera.
Simone Inzagi preuzeo je dužnost 2021. Romelu Lukaku je prodat Čelziju za 115 miliona evra u augustu 2021. Inter je osvojio Supercoppa Italiana u januaru 2022. i Coppa Italia u maju 2022. godine. Završio je drugi u Seriji A 2021-22, postigavši 84 gola.
U januaru 2023. godine je Inter postigao još jednu pobjedu u Supercoppa Italiana. Stigao je do finala UEFA Lige prvaka u maju 2023., ali je izgubio 1-0 od Manchester Cityja.
Inter se u sezoni 2023-24 nalazi na 1. mjestu tabele Serije A sa nevjerovatnih 89 bodova, već su i proslavili titulu s obzirom da imaju čak 18 bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani AC Milan. Samim tim ne postoji sumnja da je ovaj klub na vrhu talijanskog fudbala trenutno. Najveća zvijezda, i po mnogima najbolji fudbaler Serie A je Lautaro Martinez koji je preuzeo i kapitensku traku u klubu.
S obzirom na dosadašnji uspjeh, nije ni čudo da se Inter može pohvaliti brojnim i impresivnim trofejima na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Po pitanju domaćeg terena, Inter se može pohvaliti impresivnim rekordom. Osvojio je 35 domaćih trofeja, uključujući 19 titula u Seriji A, devet pobjeda u Kupu Italije i sedam trijumfa u Supercoppa Italiana. Značajno je da su osigurali pet uzastopnih titula prvaka od 2006. do 2010. godine, što je Juventus postigao tek kasnije.
U evropskim takmičenjima, Inter ima bogatu historiju. Tri puta je osvojio UEFA Ligu šampiona, obezbjeđujući uzastopne pobjede 1964. i 1965. Njihova pobjeda u Ligi šampiona 2010. obilježila je neviđeni italijanski trebl, uključujući Kup Italije i Scudetto. Osim toga, osvojili su tri naslova UEFA Lige Evrope, dva Interkontinentalna kupa i jedno FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo.
Zanimljivo je da je Inter je jedini klub koji nikada nije ispao iz najvišeg ranga italijanskog fudbala. Imaju jedinstven rekord, učestvujući u Seriji A i prethodnim ligama u svakoj sezoni od njihovog debija 1909. Ovo konstantno prisustvo je testament njihovom legendarnom statusu u italijanskom fudbalu.
Vlasništvo nad Interom je dioničarsko. Najveći dioničar Intera je Suning Holdings Group koji drži 68.55% dionica kluba. Na drugom mjestu je LionRock Capital sa 31.05% dionica. Pirelli je treći “vlasnik” Intera sa 0.37% dionica. Preostalih 0.03% dionica drže ostali dioničari.
Inter decenijama unazad ima veliku bazu fanova, a u opštem smislu njihovi navijači zovu se Neroazzuri. Njihova ultras grupa datira još od 1969. godine, a najveći rivalitet vodi sa gradskim rivalom, AC Milanom.
Popularni Derby della Madonnina se igra od 1909. godine, a samo u Seriji A se odigrao 200 puta. U ukupnom omjeru Inter ima 89 pobjeda, AC Milan je slavio 79 puta, a 69 puta je duel završen bez pobjednika.
Inter je istaknut i historijski dobro podržan klub u Italiji, s prošlim asocijacijama na različite političke stavove. Tokom vlasništva Massima Morattija, navijači Intera su naginjali umjereno lijevom stavu, dok su navijači Milana bili povezani s umjerenim/desnim političkim stavom za vrijeme vladavine Silvija Berlusconija. Međutim, danas se ove veze smatraju zastarjelim.
Tradicionalna ultras grupa Intera, Boys San, ima historijski značaj na ultras sceni. Ova grupa je osnovana 1969. godine. Među Ultrasima Intera, grupa Irriducibili naginje desnoj politici i ima jake veze sa ultrasima Lazija. Druge značajne grupe uključuju Viking, Ultras, Brianza Alcoolica i Imbastisci, od kojih svaka ima različite političke ili apolitičke sklonosti.
Najstrastveniji navijači Intera obično se okupljaju na Curva Nord (sjeverna krivina) na San Siru. Ovo područje je postalo sinonim za uporne navijače kluba koji pokazuju konstantnu podršku, razvijaju transparente i mašu zastavama tokom utakmica.
Postoji značajno međugradsko rivalstvo između Intera i Milana, proizašlo iz Interovog odvajanja od Milana 1908. Utakmice između ova dva rivala se nazivaju Derby della Madonnina. Nazvane su po Blaženoj Djevici Mariji na vrhu milanske katedrale, a utakmica donosi živu atmosferu sa transparentima prije utakmice.
Utakmice protiv Juventusa, poznate kao Derby d'Italia, imale su značaj do ispadanja Juventusa u skandalu 2006. godine. U ovom periodu Inter je formirao rivalstvo sa Romom, posebno kao drugoplasirani Inter u većini sezona koje su osvajale Scudetto.
Ostala rivalstva uključuju sukobe s Romom, Atalantom, Napolijem i drugima.
Prvi grb koji je Inter dizajnirao datira još od 1908. godine, a kroz historiju se minimalno mijenjao. Zadržao je svoj prvobitni oblik, a 2014. godine je zvijezda sklonjena sa grba.
Inter je od samog početka nosio crno-plava obilježja, pa ih zbog toga zovu i Neroazzurri. Taj dizajn je promijenjen dolaskom fašističke partije, ali je kasnije vraćen u svoje prepoznatljivo obilježje.
Giorgio Muggiani, jedan od osnivača, dizajnirao je prvi grb Intera 1908. godine, sa natpisom "FCIM" u krugovima. Logo je prošao kroz modifikacije tokom godina, ali je zadržao svoje osnovne elemente.
U periodu 1999–2000. grb kluba je promijenjen kako bi se prilagodio nazivu kluba i godini osnivanja. 2007. godine, grb je ažuriran modernijim izgledom, naglašavajući manju Scudetto zvijezdu i svjetliju shemu boja.
Rebrendiranje u julu 2014. dovelo je do novog logotipa, posebno izostavljajući zvijezdu iz većine medija, osim u kompletima za utakmice.
Inter je kroz istoriju nosio crne i plave pruge, zbog čega je dobio nadimak Neroazzurri. Ove boje su odabrane da predstavljaju noćno nebo, jer je klub osnovan noću, a plava je izabrana da bude u kontrastu sa crvenom koju su nosili rivali, Milanski kriket i fudbalski klub.
Fašistička partija je prisilila promjenu uniforme tokom sezone 1928-29, zamijenivši crnu i plavu zastavom Milana (crveni krst na bijeloj pozadini). Nakon drugog svjetskog rata klub je vratio svoje prvobitne boje.
U svojoj stogodišnjici (2008.), Inter je ugradio crveni krst sa zastave Milana na svoj gostujući dres i još uvijek koristi ovaj uzorak na svom trećem dresu. Klub naizmjenično nosi pretežno crne domaće komplete i dizajn s plavim prugama.
Stadion San Siro, službeno nazvan Stadio Giuseppe Meazza, služi kao kultni dom Milana i Intera. Izgrađen je 1926. godine, privatno ga je finansirao tadašnji predsjednik Milana Piero Pirelli. Prvobitno je bio u vlasništvu Milana do prodaje gradu 1935.
Od 1947. godine ovaj stadion dijele i Milan i Inter, djelujući kao zajednički zakupci. Inter je odigrao prvu utakmicu na ovom stadionu 19. septembra 1926., pobijedivši u prijateljskoj utakmici protiv Milana rezultatom 6-3.
Milanova prva ligaška utakmica na San Siru bila je istog dana, a završila je porazom od Sampierdarenesea rezultatom 1-2.
Stadion je prošao kroz više velikih renoviranja kako bi se povećao kapacitet i modernizirali objekti, s jednim 2016. za finale UEFA Lige prvaka i drugim 2021. za finale UEFA Lige nacija. Predviđeno je renoviranje u sklopu priprema za Zimske olimpijske igre Milano Cortina 2026.
Za razliku od mnogih višenamjenskih stadiona u Seriji A, San Siro je posebno dizajniran za fudbalske utakmice, doprinoseći svojoj poznatoj atmosferi zbog neposredne blizine tribina i terena.
Prijedlozi i planovi o izgradnji novog stadiona koje je vodio Massimo Moratti, za izgradnju novog stadiona Intera započeti su još 2012. godine. Oba kluba iz Milana su se 2019. godine dogovorila oko planova za novi zajednički stadion na području San Sira, uz zvaničnu dozvolu datu 2021.
Novi stadion je trebao zamijeniti i djelimično ponovo funkcionalizirati postojeći San Siro nakon Olimpijskih igara 2026. godine. Međutim, 2022. godine Inter i Milan su otkrili alternativni "plan B" za potencijalnu izgradnju novog milanskog stadiona na drugoj lokaciji, daleko od područja San Sira.