KK Partizan: Europski šampion!
Bez obzira da li ste odani navijač ili novajlija u svijetu srpskog sporta, morali ste čuti za ime Partizan. Ovaj klub je jedan od najčuvenijih klubova u Europi po pitanju mnogih sportova, a KK Partizan je vjerovatno i najpopularniji.
Klub je osnovan 1945. godine ali je za to vrijeme uspio da se uspostavi kao jedan od najznačajnijih u srpskoj košarci te i u Europskoj košarci. Sa mnogo zapaženih uspjeha, nije neobično što ovaj klub ima veliku mrežu podrške od strane navijača.
Ukoliko ste zagrijani da saznate više o KK Partizanu, njegovoj historiji i identitetu, došli ste na pravo mjesto. U nastavku možete pročitati više o raznim aspektima kluba, pored spomenutog i odlikovanja kluba te dvorani u kojoj igra svoje domaće utakmice!
Historija
KK Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. godine kao košarkaška sekcija Sportskog društva CK VJ. Klub je učestvovao na prvom klupskom prvenstvu Jugoslavije 1946. godine sa ekipom uglavnom sastavljenom od košarkaša Jugoslovenske vojske, koja je 1945. godine osvojila nezvanično prvenstvo države.
Klub se zvanično odvojio od Vojske Jugoslavije 1953. godine i postaje Partizan Jugoslovensko sportsko društvo (JSD Partizan). Uprkos jakom spisku, uključujući i reprezentativce, Partizan nije osvojio prvenstvo Jugoslavije sve do 1976. godine.
Zapaženi igrači u prvih 30 godina klupske historije su Mirko Marjanović, Božidar Munćan i drugi. Partizan je u ovom periodu pet puta završio kao vicešampion šampionata Jugoslavije, te mu je dva puta 1950. i 1951. godine za dlaku izmakla titula.
Uspon Partizana
Partizanov uspon ka statusu istaknutog košarkaškog kluba počeo je početkom 1970-ih kada su bivši igrači preuzeli rukovodeće uloge, a trenerske dužnosti preuzeo je trener reprezentacije Ranko Žeravica. Žeravica je imao za cilj da spoji američki i sovjetski košarkaški koncept i prilagodi ih mentalitetu igrača iz Beograda, Srbije i Jugoslavije.
Među ključnim igračima ove ere bili su Dražen Dalipagić i Dragan Kićanović, koji su vodili grupu mladih talenata. Uspjeh kluba u ovom periodu rezultirao je brojnim trofejima, uključujući prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1975–76 i uzastopne titule prvaka Europe u Koraćevom kupu 1978. i 1979. godine.
Zapažene ličnosti tokom ovog uspješnog perioda su treneri Borislav Ćorković i Dušan Ivković, kao i igrači poput Dragutina Čermaka, Gorana Latifića i drugih.
Nova “Ekipa iz snova”
Krajem osamdesetih godina prošlog veka u Partizanu je nastala nova generacija vrhunskih igrača pod vođstvom direktora kluba Dragana Kićanovića. Predvođeni mladim trenerom Duškom Vujoševićem, igrači poput Željka Obradovića, Milenka Savovića i Gorana Grbovića, zatim Aleksandra Đorđevića, Vlade Divca i drugih, vratili su Partizan u prvi red jugoslovenske i evropske košarke.
Partizan je osvojio nacionalno prvenstvo u sezoni 1986-87 i kvalifikovao se za Final Four Kupa šampiona 1988. godine, zauzevši treće mjesto u Europi nakon što je pobedio Aris poslije poraza od Makabija iz Tel Aviva u polufinalu.
Partizan je 1989. godine, predvođen mladim Predragom Danilovićem, po treći put osvojio FIBA Korać kup, kao i Kup Jugoslavije savladavši prvaka Europe Jugoplastiku.
Ovaj uspjeh privukao je više talentovanih igrača u klub, ali i doveo do interesovanja finansijski jačih klubova iz Evrope i SAD-a, što je rezultiralo igračima poput Vlade Divca, Žarka Paspalja i Dražena Petrovića koji su nastavili karijeru u NBA ligi. Treneri u ovom periodu bili su Borislav Džaković, Vladislav Lučić i Zoran Slavnić.
Na vrhu Europe
Partizan je sezonu 1991-92 počeo sa podmlađenim sastavom koji su predvodili Aleksandar Đorđević i Predrag Danilović, sa Želimirom Obradovićem za trenera prvog tima i Aleksandrom Nikolićem za njegovog savjetnika.
Zbog eskalacije etničkih sukoba u regionu, FIBA je zabranila timovima iz bivše Jugoslavije da igraju domaće utakmice na svojim terenima. Partizan je svoje "domaće" utakmice odigrao u madridskom predgrađu Fuenlabrada, gdje je dobio snažnu podršku španske publike.
Uprkos teškom startu, Partizanov učinak se popravljao tokom cijele sezone, završio je na četvrtom mestu u grupnoj fazi Eurolige i obezbijedio kvalifikacije za Final Four poslije pobjede nad Knor Bolonjom
.
Na Final Four-u održanom u Istanbulu u aprilu 1992. godine, Partizan je osvojio titulu prvaka Europe pobijedivši u polufinalu italijanskog Filips Milana i u finalu španski klub Montigalo Joventut kultnom trojkom u posljednjoj sekundi zahvaljujući Aleksandru Đorđeviću. Prosječna starost tima je bila samo 21,7 godina, a sve osim jedne utakmice su igrali na stranim terenima.
Sezona je završena pobjedama u nacionalnom prvenstvu i Kupu, čime je trijumfalno završena izvanredna sezona za Partizan.
Izolacija
Nakon trijumfa u Istanbulu, Aleksandar Đorđević i Predrag Danilović su se preselili u Italiju, pridruživši se klubovima koje je Partizan ranije savladao tokom osvajanja Europe. Njihov odlazak se pokazao kao značajan gubitak za Partizan, uz dodatak sankcija UN protiv SR Jugoslavije, koje su spriječile tim da odbrani evropsku titulu u sezoni 1992-93.
U sezoni 1993–94, koju je vodio trener Željko Lukajić, Partizan je osvojio nacionalni kup, a potom je uslijedila još jedna uspješna sezona pod vođstvom trenera Borislava Džakovića, obezbjeđujući i titule domaće lige i kupa. Novu generaciju igrača činili su Nikola Lončar, Miroslav Berić, Haris Brkić, Željko Rebrača, Predrag Drobnjak i Aleksandar Čubrilo.
Ukidanjem sankcija UN 1995. godine, srpski i crnogorski klubovi ponovo su mogli da se takmiče u europskim takmičenjima. Međutim, Partizanov neiskusan tim nije ostvario značajnije rezultate u povratničkoj sezoni u Europi. Uprkos tome, pod vodstvom Ranka Žeravice, odbranili su titulu prvaka države u sezoni 1995-96 i osigurali još jednu sezonu u vrhunskom europskom takmičenju.
Ponovni uspon
U sezoni 1996-97, predvođen trenerom Miroslavom Nikolićem, Partizan se plasirao u top 16 timova Eurolige, ali je eliminisan od konačnog šampiona Europe Olimpijakosa. U međuvremenu su uspješno odbranili titulu domaće lige.
Sledeće sezone, 1997–98, Partizan je uspio u Euroligi te se po treći put plasirao na Final Four. Nakon ostavke Miroslava Nikolića, dužnost trenera je preuzeo Milovan Bogojević, koji je u četvrtfinalu doveo ekipu do pobjeda nad Olimpijakosom i CSKA iz Moskve.
Uprkos odlascima igrača poput Miroslava Berića i Dejana Koturovića, Partizan je stigao do Final Four-a u Barseloni, zauzevši četvrto mjesto poslije mečeva protiv Kinder Bolonje i Beneton Treviza. Međutim, sezona u domaćem takmičenju je bila neuspješna, što je dovelo do odlaska ključnih igrača poput Predraga Drobnjaka iz kluba.
Povratak legendi
Vladislav Lučić postao je novi trener Partizana nakon razočaravajuće završnice domaće lige. Sezona 1998-99 prekinuta je NATO bombardovanjem Jugoslavije, ali je Partizan ipak uspio da osvoji Kup Jugoslavije, pobijedivši KK FMP u utakmici odigranoj uz sirene civilne odbrane. Uprkos tekućim zračnim napadima, utakmica je završena, pokazujući otpornost tima.
Partizan je prije kraja sezone stigao do četvrtfinala Saporta kupa 1999. godine, što je dovelo do odlaska većine igrača iz kluba. Formiran je novi mladi sastav pod vodstvom trenera Nenada Trajkovića, koji je u narednoj sezoni uspješno odbranio trofej Kupa Jugoslavije, sa igračima poput Radoševića, Đokića i Čubrila.
U sezoni 2000-01 vratili su se iskusni igrači kao što su Miroslav Berić i Nikola Bulatović, kao i legende kluba Vlade Divac, Predrag Danilović i Žarko Paspalj na rukovodeće uloge kluba. Darko Ruso je postavljen za trenera, a Partizan je dospio u Top 16 Eurolige.
U decembru 2000. godine, miljenik navijača Haris Brkić, koji se nedavno vratio u klub, tragično je ubijen ispred hale Pionir.
Vujošević i Danilović
Povratkom Duška Vujoševića na mjesto selektora 2001. godine, uz predsjednika Predraga Danilovića, počeo je period prosperiteta Partizana. U periodu od 2001. do 2014. godine Partizan je postao najuspješniji klub u Srbiji i regionu bivše Jugoslavije, osvojivši trinaest uzastopnih titula prvaka države, šest nacionalnih kupova (pet uzastopnih od 2008. do 2012.) i šest titula Jadranske lige (pet uzastopnih od 2007. godine).
Tokom ovog perioda, Partizan je ostao veoma konkurentan u Euroligi, njegujući talentovane igrače, uključujući vrhunske evropske velikane kao što su Nikola Peković, Aleks Marić, Kosta Perović, Jan Veseli, Novica Veličković, Milan Mačvan i Nenad Krstić. Značajna dostignuća uključuju tri uzastopna nastupa u plejofu Eurolige od 2008. do 2010. godine, a vrhunac je bio povratak kluba na Final Four Eurolige 2010. godine.
Dominacija u Srpskoj ligi
Partizan se od 2001. do 2006. suočavao sa izazovima u postizanju značajnih rezultata u Euroligi, ali je zadržao visok nivo uspjeha na domaćem terenu, postavljajući temelje za buduće evropske uspjehe.
Među zapaženim igračima iz Partizanovih šampionskih timova u ovom periodu bili su Miloš Vujanić, Nenad Krstić, Vule Avdalović, kao i novi talenti poput Uroša Tripkovića, Luke Bogdanovića, Koste Perovića, Borisa Bakića i Novice Veličkovića.
Podržali su ih iskusni igrači poput Vlade Šćepanovića, Đure Ostojića, Dejana Milojevića, Predraga Šuputa, Petra Božića, Freda Hausa i Vonteega Kamingsa, koji su doprineli uspehu tima na domaćem i evropskom planu.
Euroliga i uspjeh u Jadranskoj ligi
U sezoni 2006-07 Partizan je postigao uspjeh na domaćem i regionalnom planu, osvojivši šestu uzastopnu titulu u Srbiji i prvi trofej Jadranske lige pobijedivši FMP u finalu.
Među zapaženim igračima u ovom periodu bili su Dušan Kecman, Milenko Tepić, Nikola Peković, Novica Veličković, Vonteego Cummings, Kosta Perović, Boris Bakić i Luka Bogdanović, koji su također dospjeli u Top 16 Eurolige.
Sezona 2007-08 označila je značajan povratak na vrh evropske košarke za Partizan, poznat kao Partizan Igokea nakon sporazuma o tehničkoj saradnji sa bosanskim klubom KK Igokea. Partizan Igokea je ostvarila uspeh u Euroligi, savladavši prvaka Europe Panatinaikos prije nego što je eliminisana u četvrtfinalu od TAU Cerámica.
Na domaćem planu, osvojili su prvu od četiri uzastopne trostruke krune, osiguravši titule u nacionalnoj ligi, nacionalnom kupu i regionalnoj ligi.
U sezoni 2008-09 Partizan je uspješno odbranio sva tri trofeja, uz zapažene nastupe novih igrača Aleksandra Rašića, Stefana Lasmea i Jana Veselog, pored afirmisanih zvijezda poput Veličkovića, Tepića i Tripkovića. Trener Duško Vujošević dobio je nagradu za trenera godine Eurolige, a Partizan je izabran od Eurolige da gostuje protiv NBA timova, te su predstavljajali evropsku košarku u Sjedinjenim Državama.
Sezona 2009-10 bila je jedna od najuspješnijih u historiji Partizana, sa jakim učinkom u četvrtfinalu Eurolige, čime je obezbijedio četvrti nastup na Final Four-u u historiji kluba. Uprkos porazu u polufinalu i utakmici za treće mesto Eurolige, Partizan je odbranio titule u nacionalnoj ligi i kupu, što je kulminiralo nezaboravnom pobjedom u finalu Jadranske lige protiv Cibone, zapečaćenom pobjedničkom trojkom Dušana Kecmana na sirenu.
Vujoševićev odlazak
Nakon devet uspješnih sezona, Duško Vujošević je napustio Partizan i prešao u CSKA iz Moskve pre sezone 2010/11, a Vlada Jovanović je preuzeo mesto glavnog trenera. Ova promjena u trenerskom vodstvu poklopila se sa značajnim promjenama u igračkom sastavu, jer su klub napustili ključni igrači poput Aleksa Marića, Bo Mekejleba, Lorensa Robertsa, Slavka Vraneša i Aleksandra Rašića. Dovedeni su novi igrači poput Nejtana Džavaija, Džejmsa Gista, Kertisa Džerelsa i Raška Katića, što je prvi put da se Partizan u startnoj postavi oslanjao uglavnom na strane igrače.
Uprkos početnim izazovima, Partizanov učinak je napredovao tokom cele sezone, a kulminirao je osvajanjem tri trofeja – republičkog dabla i regionalne lige. Ostvarili su i svoj primarni cilj kvalifikacija za Top 16 fazu Eurolige.
Pred sezonu 2011-12, većina startera je ponovo napustila tim, sa srpskim reprezentativcima Milanom Mačvanom i Miroslavom Raduljicom na pozajmici, a mladim igračima Vladimirom Lučićem i Draganom Milosavljevićem je dato više minutaže. Partizan je iskoristio NBA lokaut kako bi vratio bivšeg igrača Nikolu Pekovića, ali je njegov povratak bio kratkog vijeka jer se vratio u NBA početkom decembra. Bez njega Partizan se mučio u Euroligi, ne uspijevši da se plasira u Top 16 prvi put poslije pet godina.
Uprkos ovom neuspjehu, Partizan je nastavio sa uspjehom na domaćem planu, ostvarivši još jedan dupli plasman u nacionalnoj ligi i kup takmičenjima.
Povratak Vujoševića
U sezoni 2012-13 u Partizan se vratio Duško Vujošević, dugogodišnji kapiten Petar Božić je otišao u penziju, a Vladimir Lučić je postavljen za kapitena. Sastav je doživio podmlađivanje, s tim da su otišli igrači poput Dušana Kecmana i Milana Mačvana, a najstariji igrač Marko Čakarević ima samo 24 godine.
Partizan je u početku imao problema u grupnoj fazi Eurolige zbog svog mladog i neiskusnog tima, ali je dobro nastupio na Final Four-u ABA lige, osvojivši svoju šestu regionalnu titulu i obezbijedivši još jednu sezonu u Euroligi.
Partizan je u šampionatu Srbije uspješno odbranio trofej, popevši svoj rekord na dvadeset titula prvaka države, a istaknuti su mladi igrači poput Dejvisa Bertansa, Bogdana Bogdanovića, Lea Vestermana i Nikole Milutinova.
U sezoni 2013-14 Partizan je uspio u Euroligi, vratio se u grupu Top 16 sa mladim talentima poput Žofrija Lovernja, Bogdanovića, Bertansa, Vestermana i Milutinova koji su predvodili tim, uz podršku bivšeg NBA igrača Aleksandra Pavlovića. Uprkos porazu od Cedevite na Final Four-u Jadranske lige, Partizan se vratio i osvojio trinaestu uzastopnu titulu prvaka države, savladavši u finalnoj seriji stare rivale Crvenu zvezdu.
Početak tegoba
U sezonu 2014-15 Partizan je ušao sa skoro potpuno novim sastavom nakon što je izgubio titulu u ABA ligi, a samim tim i plasman u Euroligu prvi put poslije skoro petnaest godina. Uprkos prisustvu iskusnih igrača poput Aleksandra Pavlovića, Milana Mačvana, Milenka Tepića i mlađeg talenta Ede Murića, Partizan se mučio. Završio je na četvrtom mjestu u regularnom dijelu Jadranske lige i ispao u polufinalu plej-ofa.
Partizan je u Eurokupu eliminisan u prvom kolu, a neuspješan je bio i u Kupu Srbije, koji nije uspio da odbrani titulu prvaka Srbije poslije poraza od Crvene zvezde u finalnoj seriji. Sezona je označila početak trogodišnjeg sušnog perioda za Partizan, pošto nisu uspjeli da osvoje nijedno srebro, što je predstavljalo njihovu najgoru sezonu u posljednjih četrnaest godina.
Tokom ljeta 2015. Partizan je pretrpio značajne organizacione i sastavne promjene, a Nikola Peković je predložen za predsjednika tima nakon ostavke Predraga Danilovića. Dugogodišnji trener Duško Vujošević je otišao, a Petru Božiću je ponuđeno mesto glavnog trenera. Mladi igrač Vanja Marinković postao je novi kapiten tima.
Međutim, partnerstvo s Božićem pokazalo se neuspješnim, što je dovelo do raskida njegovog ugovora početkom 2016. godine zbog loših rezultata. Za novog trenera postavljen je Aleksandar Džikić, iako je Partizan sezonu Jadranske lige završio na 5. a Srpsku ligu na drugom mestu, izgubivši od Crvene zvezde u finalu.
U sezoni 2016-17 Partizan se takmičio u košarkaškoj Ligi šampiona nakon povlačenja iz Eurokupa. Novica Veličković se vratio u klub kao kapiten ekipe. Uprkos trećem mjestu u grupnoj fazi, Partizan je eliminisan od PAOK-a u plej-ofu. Također su se suočili sa eliminacijom u polufinalu plej-ofa Jadranske lige i Srpske lige, što je rezultiralo trećom uzastopnom godinom bez osvojenog trofeja.
Ponovna izgradnja kluba
Tokom ljeta 2017 Nikola Peković odlazi s mjesta predsjednika a preuzima Ostoja Mijailović. U sezoni 2017-18 Miroslav Nikolić je imenovan za glavnog trenera, ali je smijenjen u decembru 2017. zbog loših rezultata. Ubrzo nakon su nastali finansijski izazovi, gdje je Partizan dugovao oko 7,19 miliona eura.
Nenad Čanak je postao selektor u decembru 2017. Partizan je u februaru 2018. osvojio Kup Radivoja Koraća, ali se borio u Eurokupu i završio sa rezultatom 1–9. Superligaška kampanja završena je neuspješno, porazom od Crvene zvezde u polufinalu plej-ofa. Poznati igrač Nigel Williams-Goss otišao je u Olimpijakos, a kasnije u NBA.
Tokom ljeta 2018. Partizan između ostalih preuzima Džoka Lendejla, Radeta Zagorca i Markusa Pejdža. Te sezone 2018–2019 Čanak podnosi ostavku nakon teškog početka, a zamijenio ga je Andrea Trinchieri. Trinkijeri je odveo Partizan u Top16 u Eurokupu, ali mu je nedostajao plej-of. Partizan je završio na četvrtom mjestu regularne sezone ABA lige, izgubio u plej-ofu od Crvene zvezde. Ipak, klub je uspješno odbranio Kup Radivoja Koraća, savladavši u finalu Crvenu zvezdu.
U sezoni 2019–20 Partiza je imao snažan početak, ali je sezona otkazana zbog pandemije COVID-19. Tokom sezone 2020–21 klub nije uspio da se kvalifikuje u plej-of ABA lige, izgubio je polufinale Lige Srbije od Mege, te stigao u Top16 fazu Eurokupa.
Dolazak Obradovića
Na ljeto 2021. godine Željko Obradović postao je selektor i počela je rekonstrukcija sastava. Novi igrači su bili Kevin Punter, Mathias Lessort, Zach LeDay, Yam Madar, Alen Smailagić, Aleksa Avramović.
U sezoni Eurokupa 2021–22 Partizan je završio na drugom mjestu u grupi, ali je izgubio u osmini finala od Fruti Ekstra Bursaspora. Što se tiče 2021–22 ABA lige, Partizan se plasirao u finale plej-ofa, ali je izgubio od Crvene zvezde u tijesnoj seriji. Od 2021. Partizan nije igrao u Košarkaškoj ligi Srbije.
U ljeto 2022. Partizan je dobio wild card za takmičenje u Euroligi posle osam godina. Takosu Dante Exum, Ioannis Papapetrou, James Nunnally, Danilo Anđušić. Partizan je pobijedio u prvoj utakmici Eurolige posle 3121 dana, pobijedivši Virtus Bolonju sa 90-62. Regularnu sezonu Eurolige je završio na šestom mjestu sa 20 pobjeda i 14 poraza. Time su se i kvalifikovali za plej-of.
Nažalost, Partizan košarkaški klub je poražen od Real Madrida rezultatom 3–2 u seriji doigravanja koju je obilježila tuča između igrača. Suspenzije su bile izrečene Punteru i Lesortu sa strane Partizana i Deku i Jabuseleu sa strane Reala. Ipak, Partizan je osvojio titulu prvaka ABA lige, savladavši Crvenu zvezdu sa 3-2 u finalnoj seriji. Te godine je Kevin Punter proglašen za MVP-a finala ABA lige.
Odlikovanja kluba
Partizan ima ukupno 37 domaćih trofeja, uključujući 21 šampionat i 16 kupova. Među njihovim prvenstvima, 13 je osvojeno uzastopno, dok je pet njihovih kupova također osvojeno uzastopno. Osvojili su 7 titula Jadranskog prvenstva, od kojih je prvih pet uzastopno, uz jedan Superkup ABA lige.
U evropskim takmičenjima Partizan je osvojio dva uzastopna Koraćeva kupa 1978. i 1979. godine, nakon čega je uslijedila još jedna pobjeda u Koraćevom kupu 1989. godine. Ipak, njihovo najzapaženije evropsko dostignuće došlo je 1992. godine kada su osvojili svoju prvu i jedinu titulu u Euroligi, savladavši Joventut Badalona rezultatom 70–71. Ova pobjeda se smatra jednim od najznačajnijih trenutaka u historiji evropske košarke.
Ukupno, Partizan je osvojio 48 trofeja, što ga čini najuspješnijim košarkaškim klubom u Srbiji.
Vlasnici
Partizan ima dva predsjednika nakon što je Ostoja Mijailović, predsjednik košarkaškog kluba, također proglasio pobjedu. Skupština nije održana jer nije bilo uslova za njeno održavanje, pa se nezakonitim smatra sve što je uslijedilo nakon toga.
Milorad Vučelić je objasnio da je skupština odgođena zbog raznih razloga, uključujući pandemiju i njegovu bolest. Vučelić je izveo svoj program i planove za budućnost, uključujući ulaganje u renoviranje stadiona i mogući ulazak inostranog sponzora.
Mijailović je demonstrativno napustio skupštinu nakon što su ga pokušali spriječiti da uđe, te je održao sjedište u prostorijama teniskog kluba. Mijailović tvrdi da Vučelić nije imao većinu sazove skupštine, a kamoli da bude izabran, te da je zapisnik sa sjednice u teniskom klubu ispravan. U Upravnom odboru je i Marko Nikolić, nekadašnji trener fudbalskog kluba.
Navijači i rivali
Grobari su navijači beogradskog fudbalskog kluba Partizan, a podržavaju i druge klubove u okviru višesportskog kluba Partizan. Ovaj klub navijača je uvršten u TOP 10 pristalica na svijetu od strane organizacije "Ultras World", sa preko 400,000 pratitelja na društvenim mrežama.
Postavio je rekord Eurolige od 22.567 gledalaca u TOP 16 utakmici protiv Panatinaikosa u martu 2009. godine. Zahvaljujući njima, Partizan je i najgledanija ekipa dugi niz godina zaredom u Jadranskoj ligi.
U sezoni 2022-23 u Euroligi Partizan je postavio rekord sa najvećom posjećenošću od 340,816 gledalaca. U sezoni 2023-24, Partizanovi navijači su zabilježili najveću prosječnu posjećenost na domanćem terenu u historiji Eurolige, sa 19,916 navijača po utakmici.
Prosječna posjećenost Partizana od 19,916 bi bila četvrta po veličini u NBA ligi, iza Čikago Bulsa, Dalas Maveriksa i Filadelfija 76ersa.
Grb i dres
FK Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. godine kao fudbalska sekcija tadašnje Jugoslovenske armije. Tada su osnovane i košarkaška, atletska, odbojkaška i šahovska sekcija, a kasnije i ostale sekcije koje su prerasle u klubovima sportskog društva pod kapom armije.
Prvi grb koji je Partizan nosio sadržavao je skraćenicu JA (Jugoslovenska armija) i bio je jednostavan plavi krug sa crvenom petokrakom oivičenom žutom bojom, sa slovima JA unutar nje.
Grb je ubrzo doživio promene i dobio oblik sličan sadašnjem rješenju, sa bijelim krugom i crvenom petokrakom zvijezdom unutra, te plavim krugom sa natpisom JUGOSLOVENSKA ARMIJA i zelenim vijencem. Pedesetih godina, grb je ponovo promenjen, ubacujući ime kluba u žuti spoljni krug, sa natpisom PARTIZAN / PARTIZAN.
Kada je Partizan promijenio boje iz plavo-crvenih u crno-bele, grb je dobio crno-bijeli izgled sa crvenom petokrakom zvijezdom i buktinjom, te dodatkom JUGOSLOVENSKO SPORTSKO DRUŠTVO.
Tokom vremena, grb je evoluirao, ali osnovni elementi su ostali nepromijenjeni. Partizan je proslavio ovaj grb tokom svoje historije sa mnogim igračima koji su nosili dres sa ovim simbolom.
U sezoni 2007-08, Partizan je dodao dvije zvjezdice na grb kao simbol za 20 i više titula, što je označilo uspjeh kluba u nacionalnim takmičenjima.
Grb Partizana je dizajnirao akademski slikar Branko Šotra. Postojao je i alternativni grb nazvan "lopata", koji se koristio na ulaznicama, suvenirima i brošurama, ali nikada nije bio prišiven na dresu. Partizan je jedini klub bivše "velike četvorke" koji nije značajno mijenjao izgled svog grba i uvek ga je nosio na dresu.
Dvorana kluba
Partizan je većinu domaćih utakmica odigrao u Hali Aleksandar Nikolić, nekadašnjoj Hali Pionir, koja se nalazi na beogradskoj opštini Palilula.
Izgrađena 1973. godine od strane Energoprojekta za samo jedanaest mjeseci, arena je postala poznata prvenstveno po košarci, iako je bila domaćin raznih drugih sportskih događaja. Ima kapacitet od 8.000 sedećih mesta i služi kao domaća arena i za Partizan i za njihovog glavnog rivala, Crvenu zvezdu.
Prije nastupa u dvorani Aleksandar Nikolić, Partizan je dvadeset i tri godine igrao na otvorenim košarkaškim terenima na Beogradskoj tvrđavi (1945–1968), a kasnije u dvorani Ranko Žeravica na Novom Beogradu dvadeset četiri sezone (1968–1992).
U sezoni 2008-09, Partizan je odigrao svojih 16 najboljih utakmica u Euroligi kod kuće u Kombank areni, postavivši rekord od 22,567 gledalaca protiv Panatinaikosa 5. marta 2009. Partizan je i rekorder za najveću posjećenost jedne utakmice u historiji ABA lige, sa 16,531 navijačem koji je prisustvovao utakmici protiv KK Budućnost 9. februara 2020.
U junu 2019. Partizan je potpisao ugovor sa Štark arenom koja će mu biti glavna domaća arena do kraja sezone 2023-24.